LEGENDE o divovima u drevnim vremenima u Hrvatskoj
Postoje predaje o grobovima sa velikim kostima čovjeka, te su na osnovu toga dokaza smatralo da su ljudi davno bili divovskoga rasta.
Legende o divovima su specifične za neka područja Hrvatske, poput Brača, Istre, bilogorskih šuma i Paklenice.
Mnoga kazivanja svjedoče o divovskim kostima ljudi koji su bili pokopani u ilirskim gomilama. Navodno su lubanje tih pokopanih drevnih ljudi na sebi imale rogove, što je dodatno pojačalo tajanstvenu atmosferu koja prati ovu temu.
Postoji i priča da su arheolozi 70-ih godina 20. stoljeća otkopali nekoliko gomila na čijem mjestu se danas nalazi peradarska farma u selu Borovci kod Metkovića. Nekada je na tom mjestu stajala Velika gomila za koju su ljudi tvrdili da je bila najveća u cijelom selu. Međutim, kamen te gomile je odvezen kako bi se nasuo dio jadranske magistrale na izlazu iz Metkovića prema Opuzenu, što je uzrokovalo da se na tom mjestu događa najviše nesreća u dolini Neretve.
Budući da je taj dio magistrale prilično nagnut, ljudi su smatrali da je to zbog toga što se kamen s groba, gomile, koristio za nasip magistrale. Čak i radnici koji su odvozili kamen s gomile umrli su čudnim smrtima, što od neke čudne zaraze, što u automobilskim nesrećama, što daje ovom priči još veću misterioznost.
Priče o divovima u neretvanskoj dolini vežu se za drevna razdoblja, a važno je napomenuti da ih Neretvani spominju kao one „koji su bili tu prije nas“.
Legende su se vezale uglavnom uz ilirske grobne gomile koje su sadržavale kosti ljudi koji su bili visoki, po procjeni lokalnog stanovništva i do dva metra i četrdeset centimetara, što je dodatno pojačalo tajanstvenu atmosferu koja prati ovu temu.
Takvih gomila je velik broj u ovome kraju tako da stanovništvu nisu nepoznanica. Nikada ih nisu rušili nego su se prema njima odnosili s poštovanjem, što daje ovom narativu još veću misterioznost. Na širokom prostoru Velebita česte su predaje o divovima zvanima Nemri koje etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva.
Nemre zovu i starim narodom, pa je taj pojam stanovnicima dinarskog kraja i danas relativno poznat. Nemri su danas izgubljen narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka. Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka, što čini ovaj narativ još interesantnijim i jedinstvenim.
U istarskim legendama često se spominju divovi o kojima su, zbog teritorijalne blizine i povijesti, pisali i neki talijanski pisci poput Carls De Franceschia koji spominje divove s područja Motovuna.
Povijest grada Motovuna vezana je uz legendu koja govori o postojanju divova u dolini rijeke Mirne.
Bili su toliko veliki da su si mogli dodavati alate i veliko kamenje na velikim udaljenostima, što čini ovu priču još intrigantnijom.
Međutim, najpoznatija legenda o divovima vezana uz to podneblje zasigurno je ona o Velom Joži. U toj legendi patuljci su bili mali zli ljudi koji zbog niskog rasta nisu mogli obavljati teške poslove. Tako je svaki grad imao svoga diva koji se bavio teškim poslovima.
Div Motovuna bio je Veli Jože. Mještani se često nisu baš lijepo ponašali prema njemu pa bi Jože kad bi se razljutio, kako bi ih prestrašio, protresao motovunski zvonik. Jednog dana Velog Jožu su patuljci poslali galijom u Veneciju. Na tom je brodu upoznao galijota Iliju koji mu je ispričao o slobodi.
U velikoj oluji, na putu prema Veneciji, galija se nasukala, a Veli Jože se uspio spasiti i isplivati na istarsku obalu. U tom je trenutku odlučio potražiti sve divove i nagovoriti ih da se bore zajedno za svoju slobodu. Kada je sakupio sve divove predložio im je pobunu za svoju slobodu.
Međutim, patuljci su kupili divove vinom i zlatom i nagovorili ih da se vrate kao sluge u svoje gradove. Svi su pristali osim Velog Jože koji je odlučio uživati u svojoj slobodi i nikad se više nije vratio u Motovun, što čini ovu priču još dramatičnijom i jedinstvenom.
Zanimljivo je to što starija generacija ljudi koja je imala priliku čuti priče o divovima i drugim mitskim bićima od svojih predaka, vjeruje u njih kao u stvarnost, te ih smatraju dio svakodnevnog života. Oni su poznavali predaje koje su se prenosile usmeno, s koljena na koljeno, i te su predaje bile dio njihovog svakodnevnog života, kao da su divovi i druga mitska bića sasvim normalne pojave u svijetu.
