Datiranje starosti planete Zemlje metodom Ugljika C-14 NEVALIDNA
https://zanimljivo-hr.blogspot.com/2014/02/datiranje-starosti-planete-zemlje.html
Metoda radioaktivnog ugljika - poznata kao metoda C-14 - autora Amerikanca Libija (W.F.Libby) kojom se određuje starost fosila, počinje isključivo na hipotezama i pretpostavkama.
Libi je za ovaj postupak 1960. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Metoda se temelji na sljedećim činjenicama:
Libi je za ovaj postupak 1960. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Metoda se temelji na sljedećim činjenicama:
Našu planetu Zemlju iz svemira pogađaju kozmičke zrake - riječ je o protonima. Ovi protoni u gornjim slojevima atmosfere pogađaju atome azota (dušik), kisika i argona, i tako iz njihovih atomskih jezgara izbacuju neutrone. Slobodne neutrone, s druge strane, vežu druga atomska jezgra.
Gotovo sve ovako nastale neutrone vežu atomi azota. U tom postupku, atom azota odaje jedan proton, čime atomska težina ostaje ista, samo što se atomski broj smanjuje za jedan. Tako od atoma azota nastaje atom ugljika (C-14).
Standardni atom ugljika ima atomsku težinu 12, i sastoji se od po 6 protona i 6 neutrona. Ugljikov izotop C-14 sastoji se od 6 protona i 8 neutrona, i postaje time teži za 16,7% od atoma ugljika C-12. Oba ova ugljika sa kisikom formiraju CO2 (ugljični-dioksid), koji uzimaju, to jest apsorbuju, biljke i živa bića.
Sve ono što u sebi ima život nalazi se u kružnom toku ugljičnog-dioksida na našoj Zemlji. Smrću, biljke i živa bića napuštaju taj ritam. Međutim, u organskim ostacima ostaje očuvan ugljen-dioksid. Ugljikov izotop C-14 se raspada i ponovo prelazi u azot (N-14), sto znači - jedan neutron se pretvara u proton, uz odavanje jednog elektrona (beta-zračenje).
Odnos atoma ugljika C-14 prema C-12 u današnjoj smjesi zraka je poznat (prema Dr. Braunu - jedan i po atom C-14 na jedan bilion (1012) atoma C-12). Ugljični-dioksid poznat je kao jedna od najvažnijih komponenti u procesu života. Zrak sadrži 0,03%, a izdahnuti zrak oko 4% ugljičnog-dioksida.
Uzimanjem hrane, ugljik dolazi u tijela svih živih bića. U svakoj organskoj materiji moramo pronaći ugljik. Vrijeme raspada ugljika počinje sa smrću, što znači da se raspada nestabilni ugljikov izotop C-14.
Vrijeme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Nakon 10-tog poluraspada, dakle, poslije 57.300 godina ostaje samo 0,01% prvobitne količine atoma C-14. Poslije 7-og poluraspada, dakle, poslije oko 40.000 godina preostaje još 0,78% prvobitne količine atoma C-14, Postotak koji je premali da bi ga se moglo precizno mjeriti. C-14 se može pouzdano utvrditi samo do 3-ećeg vremena poluraspada.
Ukupna produkcija atoma C-14 u atmosferi je 10 kilograma godišnje.
Ova metoda je nepogodna za određivanje starosti fosila iz više razloga:
Odnos atoma ugljika C-14 prema C-12 u današnjoj smjesi zraka je poznat (prema Dr. Braunu - jedan i po atom C-14 na jedan bilion (1012) atoma C-12). Ugljični-dioksid poznat je kao jedna od najvažnijih komponenti u procesu života. Zrak sadrži 0,03%, a izdahnuti zrak oko 4% ugljičnog-dioksida.
Uzimanjem hrane, ugljik dolazi u tijela svih živih bića. U svakoj organskoj materiji moramo pronaći ugljik. Vrijeme raspada ugljika počinje sa smrću, što znači da se raspada nestabilni ugljikov izotop C-14.
Vrijeme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Nakon 10-tog poluraspada, dakle, poslije 57.300 godina ostaje samo 0,01% prvobitne količine atoma C-14. Poslije 7-og poluraspada, dakle, poslije oko 40.000 godina preostaje još 0,78% prvobitne količine atoma C-14, Postotak koji je premali da bi ga se moglo precizno mjeriti. C-14 se može pouzdano utvrditi samo do 3-ećeg vremena poluraspada.
Ukupna produkcija atoma C-14 u atmosferi je 10 kilograma godišnje.
Ova metoda je nepogodna za određivanje starosti fosila iz više razloga:
Na našoj Zemlji ne postoji zatvoreni kružni tok. Kozmičke zrake, produkcija atoma C-14, broj atoma C-12, vrijeme poluraspada atoma C-14, su tokom godina imali različite vrijednosti.
Svi postupci određivanja starosti kreću sa hipotezom da se od nastanka Zemlje
Svi postupci određivanja starosti kreću sa hipotezom da se od nastanka Zemlje
- prema današnjem opće-priznatom mišljenju od 4,5 milijardi godina.
To u našem slučaju znači:
- da je sadržaj CO2 od nastanka atmosfere morao uvijek biti isti,
- da odnos standardnog ugljika C-12 prema nestabilnom ugljikovom izotopu C14 nikada nije bio drugačiji nego danas,
- da je C-14 od samog početka imao isto vrijeme poluraspada, dakle, 5.730 godina,
- da je sadržaj azota u zrakuu oduvijek bio konstantan,
- da se poslije smrti ugljik više ne može apsorbirati.
Zemlja je, međutim, otvoren sistem - sistem koji je stalno u pokretu. Sve gore navedene pretpostavke znanstveno se ne mogu dokazati. U laboratorijima, doduše, možemo analizirati npr. jabuku, da promatramo jaje ili da proučavamo neki fosil - ali ne i da rekonstruiramo povijesna zbivanja. To se naročito odnosi na ona vremenska razdoblja iz kojih nam nisu preneseni nikakvi spisi. Najstariji pisani dokument nije star ni 4,000 godina.
No, pozabavimo se onim činjenicama koje ukazuju da su gore navedene tvrdnje pogrešne.
U sadašnjem vremenskom trenutku zrak sadrži oko 0,03% CO2. Sadržaj standardnog ugljika C-12 u atmosferi je u proteklim stoljećima morao biti znatno veći. Pretpostavlja se da je nekada na Zemlji bilo više kopnene nego vodene površine. U suptropskim pojasevima naše Zemlje živjele su neusporedivo veće životinje i rasle su ogromne biljke i drveća. Potreba za CO2 je u to vrijeme morala biti ogromna.
Još je Libi učio da se biljke razvijaju uz pomoć ugljika. I danas u staklenim vrtovima, obogaćivanjem zraka ugljičnim-dioksidom, uspjevaju ogromne lubenice, ogromni krastavci i ogromne rajčice.
Usljed potopa došlo je do toga da je voda preuzela suvišni CO2. Mora danas sadrže oko 600 biliona tona CO2, a atmosfera samo 2,1 do 2,5 biliona tona. Ugljikov izotop C-14 u proteklim se stoljećima nalazio u CO2 u daleko manjoj mjeri nego danas. Stručnjaci pretpostavljaju da je nekada postojala samo jedna stotina (1/100), a možda i samo jedan tisućiti dio (1/1.000) današnje produkcije C-14 u atmosferi. Produkcija C-14 i onako je veoma mala - samo oko 10 kilograma godišnje.
Već smo spomenuli da C-14 nastaje pogađanjem atmosfere kozmičkim zrakama. Zaštita od njih je Zemljino magnetsko polje. Ono, međutim, opada sa poluvremenom od 1.400 godina u neprekidnom procesu, što znači, prije 1.400 godina je bilo dvostruko, prije 2.800 godina četvorostruko, a prije 4.200 godina osam puta jače nego danas. Dakle, što je jače geomagnetsko polje, to je slabiji intenzitet kosmičkih zraka na naš zračni omotač, a time, u istoj mjeri opada i produkcija ugljikovog izotopa C-14.
Još neka pitanja ostaju otvorena: Imaju li živi organizmi u trenutku smrti isti odnos atoma C-12 i C-14? O tome govori Henri Moris u "Scientific Creationism", str.162:
"Kod metode C-14 pretpostavlja se da odnos atoma C-12/C-14, ustanovljen za žive organizme, važi do trenutka njihove smrti. Da to, međutim, nije točno, pokazalo se već u mnogim slučajevima. Tako na primer, školjke živih mekušaca prilikom primjene metode C-14 mogu pokazati starost do 2.300 godina. Ovo očigledno znači da mora postojati neki oblik razmjene ugljika između ovih organizama i naslaga karbonata sa veoma malim sadržajem C-14 ili bez sadržaja C-14. Ukoliko postoji mogućnost razmjene ugljenika, onda je i starost takvih organizama određena pomoću metode C-14, previsoka za mjeru jednog nepoznatog činitelja".
Postoji li poslje trenutka smrti još mogućnost primanja ugljika? Na ovo, odgovara H. Slaser (Harold Slusher in "Critique of Radiometric Dating", Creation-Life Publichers Inc., San Diego, California, str.40):
"Pretpostavlja se da se sadržaj C-14 datog živog bića, od trenutka prestanka procesa metabolizma nije povećao apsorpcijom ili iz drugih izvora. Valjanost ove pretpostavke ničim nije dokazana. Moglo se promatrati kako kosti iz svoje okoline uzimaju organske materije sa sadržajem ugljika, i to u tolikoj meri da počinjemo verovati da je prvobitni sadržaj C-14 krivotvoren. Dobivena vrijednost time potpuno gubi značaj. Ne može se izvan toga utvrditi da li neki uzorak sadrži tuđi ugljik".
Čak i na pitanje o postojanju vremena poluraspada C-14, prema ispitivanjima J. C. Andersona (American Chemical Society), mora se odgovoriti negativno.
Ukupnim kompleksom pitanja iz oblasti evolucije više se bave u SAD-u nego u Europi. I na ona delikatna pitanja, koja nisu popularna, ide se znatno otvorenije, a sami naučnici su spremni na svaki rizik. Charles B. Hunt, koji je bivši predsjednik Američkog Geološkog Instituta, ovako izvještava po ovom pitanju:
"Ako želimo da neka tehnika ili disciplina u naučnom radu bude od koristi, onda je neophodno da sve njihove granice budu poznate i razumljive. Međutim, granice primjenljivosti metode ugljika C-14 do sada jos nišu uočene. Nitko neće ozbiljno tvrditi da su svi iznešeni podaci oslobođeni grešaka. Mi ne znamo čak ni to, koliko su oni pogrešni - 25%, 50%, ili 75%? A ne znamo niti to koji su podaci pogrešni, u kojoj meri i zašto."
Ali preko svega ovoga, metoda C-12/C-14 nam pokazuje da naša Zemlja uopće nije stara, već naprotiv, veoma mlada planeta. Vrijeme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Poslije deset (vremena) poluraspada preostaje samo jedan tisućiti dio prvobitne količine C-14, što znači da se u tom vremenskom razdoblju 99,9% atoma C-14 pretvorilo u N-14. Kad bi naša Zemlja bila starija od 60.000 godina, onda bi se danas u atmosferi moralo proizvesti isto onoliko C-14 koliko se na Zemlji raspada. Rezerve C-14 morale bi biti u ravnoteži. To tvrdi i novi "Meyers Enzyklopadisches Lexikon", tom 1, pod "Altersbestimmung". Tamo čitamo:
"U cjelokupnom rezervoaru C-14 vlada ravnoteža, što znači da se C-14 koji se gubi raspadanjem, nadoknađuje novoproizvedenim."
Sve je to lijepo, samo što ta tvrdnja nije točna. Još je Libi, tvorac metode C-12/C-14, prilikom uvođenja ovog postupka skrenuo pažnju da se iz godine u godinu proizvede vise C-14 nego što se raspadne. On sam je utvrdio proizvodnju od 18,8 atoma/grama/minuti. Tome nasuprot stajali su svi podaci o raspadanju koje je našao - izmedju 14,5 i 16,3 atoma/grama/minuti. Razlika od oko 20%! Libi je smatrao da takva razlika uopćee ne može postojat, već da bi morala postojati neka greška u eksperimentiranju, pa je tvrdio da se ova razlika od 20% može predvidjeti, zanemariti.
Produkcija atoma C-14 iznosi danas, mjereno najsuvremenijim mjernim instrumentima, 27 atoma/grama/minuti (W. W. Ruby), što znači da svake minute nastaje 35% više ovih atoma nego što je odato raspadanjem. Prema tome, nema ništa od ravnoteže!
Već razlika do koje je dosao Libi (20%) odgovara starosti Zemlje od samo 15.000 godina. Ako uzmemo u obzir dobivenu brojku po Rubiju, onda bi starost Zemlje bila negde oko 7.000 godina.
Ukupnim kompleksom pitanja iz oblasti evolucije više se bave u SAD-u nego u Europi. I na ona delikatna pitanja, koja nisu popularna, ide se znatno otvorenije, a sami naučnici su spremni na svaki rizik. Charles B. Hunt, koji je bivši predsjednik Američkog Geološkog Instituta, ovako izvještava po ovom pitanju:
"Ako želimo da neka tehnika ili disciplina u naučnom radu bude od koristi, onda je neophodno da sve njihove granice budu poznate i razumljive. Međutim, granice primjenljivosti metode ugljika C-14 do sada jos nišu uočene. Nitko neće ozbiljno tvrditi da su svi iznešeni podaci oslobođeni grešaka. Mi ne znamo čak ni to, koliko su oni pogrešni - 25%, 50%, ili 75%? A ne znamo niti to koji su podaci pogrešni, u kojoj meri i zašto."
Ali preko svega ovoga, metoda C-12/C-14 nam pokazuje da naša Zemlja uopće nije stara, već naprotiv, veoma mlada planeta. Vrijeme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Poslije deset (vremena) poluraspada preostaje samo jedan tisućiti dio prvobitne količine C-14, što znači da se u tom vremenskom razdoblju 99,9% atoma C-14 pretvorilo u N-14. Kad bi naša Zemlja bila starija od 60.000 godina, onda bi se danas u atmosferi moralo proizvesti isto onoliko C-14 koliko se na Zemlji raspada. Rezerve C-14 morale bi biti u ravnoteži. To tvrdi i novi "Meyers Enzyklopadisches Lexikon", tom 1, pod "Altersbestimmung". Tamo čitamo:
"U cjelokupnom rezervoaru C-14 vlada ravnoteža, što znači da se C-14 koji se gubi raspadanjem, nadoknađuje novoproizvedenim."
Sve je to lijepo, samo što ta tvrdnja nije točna. Još je Libi, tvorac metode C-12/C-14, prilikom uvođenja ovog postupka skrenuo pažnju da se iz godine u godinu proizvede vise C-14 nego što se raspadne. On sam je utvrdio proizvodnju od 18,8 atoma/grama/minuti. Tome nasuprot stajali su svi podaci o raspadanju koje je našao - izmedju 14,5 i 16,3 atoma/grama/minuti. Razlika od oko 20%! Libi je smatrao da takva razlika uopćee ne može postojat, već da bi morala postojati neka greška u eksperimentiranju, pa je tvrdio da se ova razlika od 20% može predvidjeti, zanemariti.
Produkcija atoma C-14 iznosi danas, mjereno najsuvremenijim mjernim instrumentima, 27 atoma/grama/minuti (W. W. Ruby), što znači da svake minute nastaje 35% više ovih atoma nego što je odato raspadanjem. Prema tome, nema ništa od ravnoteže!
Već razlika do koje je dosao Libi (20%) odgovara starosti Zemlje od samo 15.000 godina. Ako uzmemo u obzir dobivenu brojku po Rubiju, onda bi starost Zemlje bila negde oko 7.000 godina.
